O mačevanju

Mačevanje - Vještina, vojna tradicija, šport

Mnogi autori pokušavali su dati definiciju mačevanja. Od pojma “barbarski običaj” (Jean Jacques Rousseau), do hladne i gotovo tehničke konstatacije “Mačevanje je vještina zadavanja udaraca, a da ih se ne primi” (Moliere, 1650.g.). U stvari radi se o borbi pojedinca s pojedincem (rijeđe pojedinca protiv grupe), gdje se koristi hladno oružje (mač ili sablja) s ciljem pogađanja protivnika vrhom ili oštrim bridom tog oružja,
u svrhu ostvarivanja dominacije u borbi.
Povijesni oblik mačevanja (realna borba s visokom stupnjem rizika) danas se ne susreće. Mačevanje je preživjelo u praksi kao moderan olimpijski šport, atraktivan i zahtjevan, opremljen rekvizitima, zaštitnim sredstvima i priborom za signalizaciju pogodaka koji su proizvod visoke tehnologije, te kao scensko mačevanje, neophodno u teatarskim ili filmskim aplikacijama.

Povijesni razvoj mačevanja usko je vezan uz povijest sukoba koji su obilježavali oblikovanje ljudske civilizacije. Kao stara borbena vještina koja se razvila iz nekih oblika borenja hladnim oružjem mačevanje je prisutno u mnogim kulturama, a vezano je uz njihov tehnološki razvoj, prvenstveno uz napredak vještine obrade metala.
Prvi slikovni zapisi koji opisuju borbu hladnim oružjem koje podsjeća na mač datiraju iz Starog Egipta (hram Abu Medina iz Gornjeg Egipta koji je izgradio Ramzes III oko 1190. godine p.n.e.). Antička Grčka poznaje mačevanje kroz vještinu borenja “hoplomahia”. Grčki vojnik pješak, “hoplit”, bio je naoružan kopljem i kratkim mačem, a za obranu je nosio kacigu, prsluk, okrugli štit i metalne štitnike na nogama.
Stari Rim također poznaju oblike borenja kratkim mačevima. Mačevanje se kao vještina podučava u vojsci (taj oblik mačevanja naziva se “armatura”). Najbolji borci imenovani su “doktorima oružja” (doctores armorum) i primali su dvostruku plaću. U gladijatorskim školama robovi – gladijatori pripremali su se za borbe u areni (“gladius” je latinski naziv za vrstu kratkog rimskog mača).

Nakon sloma Rimskog imperija i barbarskih provala u Europu, uspostavlja se feudalni ustroj. Feudalna hijerarhija stvara poseban sloj “ljudi pod oružjem” koji su u službi crkve ili svjetovnih vladara (seniora). Križarski ratovi doprinose osnivanju “viteških redova”-
za borbu osposobljenih redovničkih postrojbi (među poznatijima su vitezovi Templari). Plemstvo se odgaja u ratničkom duhu.
Jahanje, borenje, a u doba mira lov i turniri (simulacije ratničkih vještina) glavna su preokupacija nižeg plemstva. Borenje hladnim oružjem izvan ratnih prilika prakticira se u obliku dvoboja i na viteškim turnirima. Još uvijek se ne može govoriti o mačevanju u današnjem smislu te riječi,
ali borbe u dvoboju i na turnirima već karakterizira uvođenje nekih pravila i ograničenja.
Borbe se vode na konju ili pješice, a oružje su koplje, mač, sjekira, ili bojni mlat. Za zaštitu se koristi kaciga, štit, te pancirna košulja.
Pomalo se uvodi i puni oklop. Oklopom se zaštićuju i konji koji se za potrebe borbe posebno uvježbavaju.
Dvoboj predstavlja borbu dva pojedinca (što mu i ime kaže), a u srednjem vijeku dvoboji predstavljaju način rješavanja sporova, najčešće imovinskih, ali i svih drugih. U slučajevima spora dvaju vazala, za arbitražu je bio nadležan njihov senior, feudalac na višoj hijerarhijskoj stepenici. Kako je arbitraža u takvim prilikama vrlo nezahvalan posao, uveden je pojam “suda božjeg”, prema kojem je trebalo održati dvoboj, a pravda je na strani pobjednika. Takvi dvoboji održavali su se u posebno ograđenom prostoru, oko kojeg su se okupljali gledatelji. Iz tog vremena datira
i poznati običaj da izazivač baca rukavicu, a izazvani ju podiže ukoliko prihvaća izazov.
Viteški turniri služili su u doba mira za održavanje borbene spremnosti, a provodili su se još od XI. stoljeća i to kao grupni (simulirana borba dviju vojski), ali i pojedinačni sukobi. Na turnirima se koristilo zatupljeno oružje, međutim mnogi sudionici su ipak završavali
s ozljedama, pa i gorim posljedicama, jer su borbe bile vrlo surove. Turniri su predstavljali atrakciju za cijeli kraj, postaju pravi praznik,
a oko turnirskog polja okupljaju se trgovci, akrobati, žongleri, plesači... Viteški turniri u XII. stoljeću postaju pod utjecajem kulta viteštva koji se javlja u cijeloj Europi nakon Križarskih ratova sve kurtoazniji, uvode se pravila, borbe nadziru suci.
Naročito spektakularne su bile pojedinačne borbe konjanika, koji su kopljem nastojali oboriti protivnika. Nakon obaranja na tlo,
borba se nastavljala mačevima, sjekirama, mlatovima, bodežima...
Turniri svoju kulminaciju doživljavaju u XV. stoljeću, a nakon toga pomalo gube smisao jer u ratnu praksu sve više ulazi vatreno oružje.
Sud božji kao povod za dvoboje zadržao se sve do kraja XIV. stoljeća, kada je uglavnom napušten kao način presuđivanja sporova i odluke su donosili vladari, čime se pomalo ustrojavao pravni sustav. Dvoboji time ipak ne prestaju, a razlozi za njihovim održavanjem postaju sve bizarniji. Sve prisutnije vatreno oružje protiv kojeg ni puni oklop nije predstavljao zaštitu dovodi do njegovog postupnog povlačenja. Time se gubi i svrha teških dvoručnih mačeva, pa se mač transformira u relativno lagano i tanko oružje - rapir (nastao u Španjolskoj). Lakoća rapira omogućava usavršavanje tehnike borenja, budući da tjelesna snaga ne igra više presudnu ulogu. Mačevanje se kao vještina sve više profilira. Pišu se prve knjige o tehnici borenja talijanskih autora (Manciolino 1531, Marozzo 1536, Alciato 1544, Grassi 1570, Agrippa 1604, Alfieri 1653. i mnogi drugi). Javljaju se prve dvorane za mačevanje (Salle d’armes). Mačevanje postaje gotovo umjetnost, a u Europi se prakticira najviše u Italiji (koja daje mnoštvo učitelja mačevanja), zatim Francuskoj, poznatoj po velikom broju dvoboja, Španjolskoj, koja je kolijevka novog oružja - rapira, pa zatim Engleskoj, Njemačkoj...
Nova opasna “zabava” uzela je maha među plemstvom. Mač (rapir) potezao se gotovo bez povoda. Bilo je dovoljno da dva jogunasta plemića izraze različito mišljenje o nekoj stvari i već je dogovoren dvoboj, koji je mogao završiti fatalno. Što više, postojao je običaj da izazivač i izazvani u sukob uvuku i svoje najbolje prijatelje, koji su se također morali boriti (otuda pojam sekundant, secundus=drugi). U kasnijim stoljećima se sekundanti nisu trebali boriti i dobili su ulogu svjedoka. Ponekad bi se uključilo više prijatelja, pa se dvoboj pretvorio u sukob četvorice protiv četvorice, pa i više protivnika. Apsurdno je bilo da su se u takvim dvobojima na život i smrt bez ikakvog razloga borili ljudi koji su se prvi put sreli, samo iz lojalnosti prema prijatelju. Odbijanje je predstavljalo veliku sramotu.
Borbe su se vodile prema dogovorenim pravilima, samo rapirom, ili rapirom i bodežom u drugoj ruci. U Francuskoj je u periodu između 1588.
i 1608. u dvobojima poginulo oko deset tisuća plemića. To je zabrinulo kralja i državnu upravu, jer se snaga monarhije zasnivala upravo na snažnom plemstvu, pa su dvoboji zabranjeni, a prekršitelji drastično kažnjavani. Ta mjera je znatno smanjila broj dvoboja, ali ih nije potpuno iskorijenila, pa su ih najhrabriji još neko vrijeme održavali u tajnosti.

Dva ključna momenta odredila su da mačevanje opstane kao vještina i nakon postupnog smanjenja broja dvoboja, odnosno sve češćeg uvođenja dvoboja pištoljima. Radi se o pojavi floreta krajem XVII. stoljeća i uvođenju žičane maske za zaštitu lica oko 1776. godine. Floret se javio kao kraća i lakša verzija rapira, s oštricom četverostranog presjeka, koja je završavala zaobljenim gumbom nalik na cvjetni pupoljak - otuda mu ime: fleuret (fleur=cvijet, franc.). Floret je služio za vježbu, usavršavanje tehnike, dok se u dvoboju borilo rapirom. Bio je lagan i tehnika se mogla duže vrijeme uvježbavati bez zamora. Pojava zaštitne maske omogućila je masovno bavljenje mačevanjem, jer je uklonjena opasnost ozljeđivanja lica i očiju. Mačevanje postaje predmet nadmetanja bez rizika i bez namjere za nanošenjem ozljeda. Organiziraju se mačevalačke revije (akademije) na kojim se pokazivala vještina mačevanja.
Poznati majstori obilazili su gradove i susretali se s domaćim favoritima. To predstavlja početak sportskog mačevanja. Floretu se u tu svrhu pridružio mač (sličniji rapiru, s nešto drugačijom tehnikom borenja), a također i sablja, koja je kao konjaničko oružje preuzeta s istoka, a zbog svoje praktičnosti u borbi s konja prihvatile su je u XVIII. i XIX. stoljeću sve europske vojske.

Pretvorba mačevanja iz ubilačke borbene vještine u športsku aktivnost najučinkovitije je provedena u Europi, tako da danas možemo reći da je športsko mačevanje izravni slijednik onih oblika mačevanja koji su se prakticirali u Zapadnoj Europi krajem 18. i početkom 19. stoljeća.
Mačevanje je jedan od najstarijih olimpijskih športova i već od prvih modernih Olimpijskih igara (Atena 1896) nalazi se u redovnom programu natjecanja. Osnivač modernog olimpizma, baron Pierre de Coubertin i sam je bio mačevalac, o čemu svjedoče brojni dokumenti i slike (Lausanne, Olimpijski muzej).
Međunarodna mačevalačka federacija (F.I.E. – Fédération Internationale d’Escrime) osnovana je u Parizu 1913. godine, a danas okuplja 111 nacionalnih federacija sa svih kontinenata. Hrvatski mačevalački savez član je F.I.E. od 1992. godine, a primljen je u članstvo neposredno nakon međunarodnog priznanja neovisne Hrvatske i priznanja Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) od strane Međunarodnog olimpijskog odbora
(CIO – Comitée Internationale Olympique), kao treći olimpijski šport u Hrvatskoj koji je stekao međunarodno priznanje.

Športsko mačevanje ima vrlo razvijen međunarodni sustav natjecanja. Osim Olimpijskih igara koju su svake četvrte godine, svake godine održavaju se svjetska i europska prvenstva za sve dobne skupine (seniore, juniore, kadete) u svim mačevalačkim disciplinama (floret, mač, sablja), oko 150 natjecanja FIE-A koja se boduju za svjetski kup (rang listu FIE), regionalna natjecanja kao Mediteranske igre, Panazijske igre, Panameričke igre, Igre Comonwealtha, Studentsko svjetsko prvenstvo - Univerzijada, Vojna natjecanja – svjetsko prvenstvo i drugi CISM turniri, mnoga međunarodna natjecanja bez FIE-A kategorije, te redovita nacionalna prvenstva i drugi turniri manjeg značaja.

Floret
Sablja
Mač

Mačevanje je dvoranski šport, a natjecanja se provode na posebno pripremljenim borilištima (što uključuje pistu određenih dimenzija –
1,5 do 2 metra širine, dužine 14 metara i sustav za elektronsko bilježenje pogodaka).
Natjecanja se održavaju u tri mačevalačka oružja, a to su: floret, mač i sablja. Kako se u posebnim konkurencijama natječu i muški i žene
(tijekom 1998. godine prihvaćena su i natjecanja u sablji za žene) možemo govoriti o šest disciplina: floretu za muške i žene, maču za muške
i žene, te sablji za muške i žene.
U mačevanju ne postoji podjela po težinskim skupinama, tako da se na natjecanjima podjela vrši samo po oružjima (floret, mač, sablja),
spolu (muški, žene), te po dobnim skupinama.
Dobne granice prema pravilima F.I.E. su: kadeti - do 17 godina, juniori – do 20 godina, seniori – bez dobnog ograničenja, te dvije skupine veterana – preko 50 godina i preko 60 godina starosti.
Nacionalni savezi sami određuju dobne granice za skupine mlađe od kadeta i tu se javlja određena raznovrsnost, ovisno o razvijenosti mačevanja u pojedinoj zemlji.
U Hrvatskoj su službene dobne kategorije (osim seniora, juniora i kadeta još i dječaci i djevojčice do 11 godina, te do 14 godina starosti.
Natjecanja mogu biti pojedinačna, ekipna i mješovita (slučaj vojnih prvenstava).
Natjecanje vodi Tehnički odbor (od 3 do 7 članova, ovisno o razini natjecanja) a u svojoj nadležnosti ima provedbu sustava natjecanja, određivanje sudaca i rješavanje žalbi u prvom stupnju. S Tehničkim odborom usko surađuje Organizacijski odbor koji osigurava tehničke pretpostavke za provedbu natjecanja.
Borbe se vode pod nadzorom i vodstvom suca, a uz pomoć elektronskog aparata za registraciju pogodaka. Pravila u borbi i način nanošenja pogodaka razlikuju se od oružja do oružja. U floretu i maču se priznaje isključivo pogodak vrhom oružja (ubod), dok kod sablje vrijedi i pogodak bridom oštrice (udarac). Kod suđenja u borbi floretom i sabljom u slučaju obostranih pogodaka primjenjuje se određena konvencija u dodjeli prednosti temeljena na inicijativi i tehničkoj izvedbi pojedinih akcija, dok se kod mača obostrani pogoci sude obojici protivnika.
Borbe se vode do određenog broja pogodaka (5 u grupama pojedinačnih natjecanja i jednom obliku ekipnog natjecanja, odnosno 15 u direktnoj eliminaciji pojedinačnog natjecanja, a do 45 u štafetnom ekipnom natjecanju).
Borbe su vremenski ograničene (3 minute efektivne borbe u pojedinačnim grupama, 9 minuta u direktoj eliminaciji). Ako nakon isteka vremena niti jedan protivnik nije postigao potreban broj pogodaka, pobjeđuje protivnik koji je vodio u trenutku isteka vremena,
a u slučaju neriješenog rezultata, odobrava se produžetak od 1 minute.
Sudac je tijekom borbe nadležan za cijelu situaciju na svom borilištu i osim dosuđivanja pogodaka brine o pravilnom korištenju terena, disciplini protivnika i svih osoba koje okružuju borilište i ima na raspolaganju širok izbor sankcija kako bi natjecanje bilo regularno. Suci na međunarodnim natjecanjima moraju imati položen međunarodni sudački ispit (A,B ili C kategorije) koji provodi F.I.E.
Oprema natjecatelja (zaštitne maske, odijela i oružje) moraju biti kvalitetom izrade i dimenzijama usklađeni s pravilima, a prihvaća se samo oprema proizvođaća koji imaju atest F.I.E. Na natjecanjima se provodi opća kontrola opreme (od strane posebne službe), a prije svake borbe sudac je također dužan provjeriti opremu natjecatelja.

Važeća površina u mačevanju kod pojedinih oružja (narančasti dijelovi tijela)

Floret
Sablja
Mač
Na vrh